Verena Lord

Mojoj mami umjesto maturske slike...

18.11.2019.

Moj svijet... On...

Prošlo je više od godinu dana kako nisam ništa napisala. On je tu kraj mene, sve je na svome mjestu... Uhvati me moje stanje panike i depresije ponekad. Ne znam više ni zašto, jednostavno me obuzme odjednom. Treba da idemo odavde u neke nove daljine, ne drži nas ili ne drži GA mjesto. Volim ga... Nekad mislim da ću ga ostaviti jer se plašim da ga gušim ljubavlju, ali ne vjerujem da bih mogla. Kako da ostavim sve ove godine iza nas, svu ljubav... Ustane ujutro prije mene, skuva mi kafu, pa me ljubi i mazi... Onda se probudim i vidim da mi je poslao poruku za dobro jutro, da mi je ostavio ključ koji sam negdje zagubila. On brine o meni i više nego što bih sama brinula za sebe. Plašim se budućnosti, opsjeda me strah. Plašim se ponovne razdvojenosti, opsesivno sam vezana za njega. Unervozim se kada se u radnji rastanemo na 2 minuta... Tražim zelene oči da se pojave... Na poslu samo mislim kako ću doći našoj kući i kako me tamo čeka tvoj zagrljaj i nema ljepšeg osjećaj od tog. Kako sam samo naučila da cijenim vrijednost njegovog zagrljaja, zahvalna sam svakog dana Bogu što ga imam. Voljela bih da svi ljudi čuvaju nekog svog ovako kako ja čuvam njega, koliko sam samo srećna što samo mogu za ruku da ga držim, nemate pojma koja je to vrijednost... On... Moj svijet...

06.07.2018.

Moj zivot tamo daleko...

Tek kada sam napustila državu koju više ne mogu ni da nazovem 'država', shvatila sam zbog čega ne mogu više tako da je zovem. Naime, godinama sam pokušavala da shvatim eskalaciju nacionalizma, homofobije, nepotizma, kriminala, korupcije... Godinama sam pokušavajući to da shvatim, na neki način i prihvatila to kao sastavni dio našeg društva, kao nešto najnormalnije, jer ko sam ja da kažem da ne bih nikog kamenovala samo zato što je drugačiji od mene, samo zato što je neko nametnuo neka svoja pravila normalnog. Izbjegavala sam da dajem svoje mišljenje o bilo kome, jer nisam imala pravo da mislim drugačije. Ta moja država, ta NAŠA država, svima nam je prividno omogućavala pravo na slobodu, a držala nas je kao zatočenike, barem mene, sve ove godine provedene u njoj. Država koju su moj deda i moj otac branili, država koja me nikada nije ni pokušala spriječiti da je napustim, ni mene ni sve druge mlade ljude koji su se konačno osvjestili i shvatili da nemaju više šta tamo da rade i da traže. Nemam više domovinu, barem ne onu domovinu koju sam smatrala domovinom. Sada mi je domovina gdje god srećna mogu da pričam o svemu što mi padne napamet i tamo gdje zbog svog mišljenja neću biti ona loša strana mog društva. U onoj mojoj staroj domovini ostao je narod koji će zauvijek biti zatočen i bez prava na bolje sutra. Život daleko od toga me ispunjava. Nisam više okružena kvazi prijateljima kojima smeta jedan homoseksualac, kojima je glavna tema nacionalizam, koji dolaze na visoke pozicije i dobijaju pravo da pričaju o tom gore navedenom JAVNO, bez srama, podignute glave. U toj našoj 'državi' svi oni koji su mrzili sve i svakog redom, imali su pravo na sve. I danas imaju i vjerovatno će uvijek imati. Samo ja više nisam dio toga. Voljela bih samo da shvatite jednu stvar. Mržnja prema drugom čovjeku ne postoji, oni su vam je nametnuli. Za koju godinu ćete biti toliko izmanipulisani da nećete imati hljeba da jedete, a vama će biti samo mržnja prema drugom u mislima, i taj će vam drugi biti kriv za vašu bijedu. Moj život tamo daleko je tek počeo i naglas govorim da ne mrzim i nikad neću. Imam ovdje daleko veće probleme od te vaše mržnje. Osvrnite se oko sebe, shvatićete da i vaši problemi prevazilaze problem mržnje i napravite od 'države' DRŽAVU, na koju će vaša djeca biti ponosna.

18.11.2017.

Dani teški, rasijani...

Gdje si prokletih devet mjeseci dok pokušavam da sastavim onu slomljenu mene... Ne mogu da se vratim na sva ona mjesta na kojima je dio mene ostao... Neka napuknuća ne možeš zalijepiti, neke slike ne možeš izbrisati ili pocijepati, a neke stvari ne možeš sastaviti...

14.07.2017.

...

Proći ćeš me i ti jednom

10.07.2017.

...

Kao veliki sanjar još uvijek sanjam o tom da me neko ludački voli...

17.06.2017.

...

Muziku je ubila tišina...

02.06.2017.

...

Voljela bih da nisi ti onaj kojeg volim u ovom času.

22.05.2017.

Šta je za mene to...

Baš me briga što sad nisi tu, što me svi za tebe pitaju, što su tvoje cipele nešto moje odnele, to me više ne dodiruje...

03.05.2017.

...

Želeo sam da volim lepše no iko, verujući da neće boleti. Želja mi se ostvarila, vera nije. G.Tadic

23.04.2017.

Sjena...

Još uvijek vidim tvoju sjenku koja nestaje sve više iz sekunde u sekundu, kao i onog ubogog dana na onom prokletom aerodromu...


Stariji postovi